Povijest grada i biskupije
Pićanska biskupija
U srednjem vijeku razvoj Pićna usko je vezan s osnivanjem pićanske biskupije u petom stoljeću. Pićanska biskupija je bila peta biskupija - nakon rimske, a uz porečku i tršćansku jedna od najstarijih na polotoku.
Biskupiju je, po nalogu Josipa II, ukinuo Papa Pio VI 20. kolovoza 1788. bulom Super specula militantis Ecclesiae, a posljednji nezin biskup bio je Aldrago Piccardi.
Pićan je biskupija i danas, doduše i ima svog biskupa kojeg kao i sve ostale imenuje Sveti Otac Papa. Trenutno je naslovni biskup pićanske biskupije Mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.
Poznati istarski narodnjak Božo Milanović bilježi posjet austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda Pićnu gdje je nakon razgledanja crkve ispio nadaleko poznato pićansko vino. Nedugo nakon toga poginuo je u Sarajevu.
Sveti Nicefor - legenda kaže da je bio prvi pićanski biskup. Njegovo se tijelo danas nalazi u Umagu, a relikvija njegove ruke čuva se u Pićnu po želji samog biskupa. Zbog njegova mučeničkog života naknadno je proglašen svecem.
Pićan poznaje još jednog Sv. Nicefora - mučenika. Grad je odlučio 324. godine sagraditi novu crkvu i počivalište tijela svetog mučenika Nicefora koji je bio okrunjen mučeničkom krunom za vladanja Galileja. Da se to nebi protivilo volji Božjoj i sudbini zapovjedio je da se ta sveta dragocijenost u zatvorenoj škrinji jednom brodiću u kojem je bilo nekoliko svećenika s upaljenim svijećama. Zapovjedio je da se jedro tog brodića preda vjetru na volju te da se iskrcaju tek na onoj zemlji uz koju brodić bude pritjeran pa da tu tom svetom tijelu sagrade i posvete crkvu. Primivši zadatak jedrenjak je isplovio iz luke Salonika gdje je bila domovina i dotadašnji grob Sv. Nicefora.
Nakon poprilično dugog krstarenja morem sila vjetra ih je natjerala u zemlju u Flanatičkom zaljevu ili Liburniji. Ondje su svetinju, zatvorenu u škrinji, natovarili na jednog neukrotivog konja kojeg su pustili na slobodu. U svojoj neukrotivosti tumarao je do Pićna gdje je mirno zastao na mjestu gdje se danas nalazi katedrala - sadašnja župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije.
Pićan poznaje još jednu legendu o svetom Niceforu koja kazuje da je ostarijeli biskup živio siromašno sa svojim dvjema nećakinjama, a u hladnim su danima spavali u istoj postelji. Njegovi su ga protivnici oklevetali kod pape da s nećakinjama živi u grijehu pa ga stoga Papa poziva u Rim da se opravda. Odlazeći tako na dugačak put prokleo je svoje klevetnike da će bosi plesati po trnju dok se ne pokaju te je tako nastao izraz Trnoplesari kako se danas nazivaju pićanci. Nicefor je jahao na magarcu kojeg je ubrzo zaklao vuk pa je sveti biskup naredio divljoj zvijeri da ga nosi umjesto zaklane životinje. Prolazeći tako sušnim krajem Nicefor je na više mjesta udario štapom o stijenu i na tim su mjestima potekli izvori žive vode. Kad je stigao do Kopra položio je svoj kaput na površinu mora i na njemu preplovio na drugu stranu jadrana. U Rimu, stigavši pred Papu Nicefor je svoj mokar kaput objesio na sunčev zrak i kaput je tako ostao visjeti u zraku. Papa je tada otklonio sve klevete i vratio čast Niceforu koji se zatim vratio u Istru.
Antonio Zara - najpoznatiji Pićanski biskup, savjetnik nepobjedivog cara Ferdinanda II - kralja Njemačke, Ugarske i Češke. U njegovo se vrijeme i počela graditi župna crkva koja je potom u više navrata nadograđivana. Glavni oltar krasi pala Valeriuma Metzingera iz 1738. godine, a mnoge druge iznomno vrijedne slike, kipovi i sakralne vrijednosti nalaze se u crkvi i župnom muzeju. Među mnogobrojnim vrijednostima posebno se ističe biskupski plašt protkan zlatnim koncem, dar austrijske carice Marije Terezije Pićanskoj biskupiji i vrijedan sakristijski ormar - unikat iz 1741. godine izrađen od kuhane orahovine s pozlaćenom ornamentikom i križem iz rane gotike.
Okolna mjesta
Tupljak - vjerojatno najpoznatije mjesto Općine Pićan izvan Istre, upravo zbog rudnika i poznatog štrajka rudara koji se sasvim slučajno poklopio s datumom poznate Labinske Republike. Pored toga Tupljak je među lokalnim stanovništvom poznat po fešti Svetog Bartula - zaštitnika Župe Tupljak. Prve nedjelje nakon blagdana Sv. Bartula (24. kolovoza) vjernici se okupljaju u maloj crkvici Sv. Bartola nedaleko rudnika. Crkvica potječe iz XIV stoljeća, a prema predaji na sadašnju je lokaciju premještena iz Goretina. Crkva, u kojoj se nalazi drveni kip Svetog Bartula, Svetog Sebastijana i Svetog Roka obnovljena je prije dvadesetak godina. U Tupljaku se još nalazi i crkva Svetog Hadrijana pape, sagrađena 1796. godine, nedavno obnovljena zbog oštećnja od udarca groma.
Krbune - u tom je starom, napuštenom istarskom mjestu teško prepoznati nekadašnje središte sa školom, crkvom i popratnim sadržajima. Mjesto se prvi puta spominje 1325. godine, a župa se spomije na popisu od 1653. godine premda je poznato da je i starija od toga. Župna crkva Sv. Ivana Krstitelja podignuta je 1694. godine na mjestu starog sakralnog zdanja, na kojoj su navodno bili i glagoljski grafiti. U župnom arhivu iz 1698. godine nalazi se i matična knjiga krštenih uvezana u glagoljski pergament iz XIV stoljeća. Crkva je proširena i obnovljena 1906. godine. U njoj se nalaze tri mramorna oltara. Na glavnom je slika Sv. Ivana Krstitelja, a bočno se nalaze kapele s oltarima i palom Bezgrešne Djevice Marije te izbavljenja duša iz Čistilišta. Na groblju u Krbunama nalazi se crkva Sv. Martina s kamenim kipom Svetog Martina iz 1739. godine.
Sveta Katarina - stanovništvo Sv. Katarine i mnoštva okolnih zaseoka (34) iznad Raške doline stoljećima se Bogu klanjalo u Maloj crkvici Sv. Katarine, izgrađenoj 1351. godine, a obnovljenoj i proširenoj 1868. godine.
