Program Festivala
Radionica: Glagoljica i land art u Pićnu
Radionica predviđa kraće uvodno predavanje o glagoljici s posebnim osvrtom na Istru i dvosatnu kreativno-umjetničku radionicu na kojoj će polaznici od ostataka obrađenog kamena izrađivati slova glagoljice. Radionica će se održati na otvorenom, na livadi ispred ulaza u centar Pićna.
Filip Ličanin i ove godine na Legendfestu
U priči o Bakhu, koje je zapravo drugo ime Dioniza, a i često prezime ovdašnjih „nomadskih obitelji “, nastoji se kroz neuobičajen život jednog arhetipskog mudraca (žitelja neke mikrosredine kao Pićan) ili lokalnog herbaliste uvući sve zainteresirane posjetitelje u njegovu lokalnu kuću kao i njegovu dnevnu rutinu u kojoj publika zapravo sudjeluje i mjenja tijek dogadjanja razgovarajući s njim, plešući sa njim, promatrajući ga bez uplitanja, tražeći gostoprimstvo u obliku vina, pogače, kruha... ili tražeći od njega savjet duhovne, emotivne ili tjelesne prirode.
Bajka o Bakhu je takodjer postojana i bez uplitanja posjetitelja jer njegov način života u i izvan kuće korelira sa predstavom koja u sebi nosi bazu ceremonijalnog kazališta kao i klasične drame koja se ostvaruje brojnim dijalozima sa svojim pomoćnikom – šegrtom ili nekim od unutarnjih monologa koji se radjaju uslijed beskrajne složenosti Dionizova lika, božanskog dječaka ili „dvaput rođenog“ boga; u tom smislu ovaj interaktivni happening koji se dogadja neprestano u trajanju festivala omogućava bilo kojem od interesenata da svjedoči fragmentu jednog neobičnog istarskog mudraca, štriguna, mistika koji svojom pojavnošću predstavlja istinsko istarsko naslijeđe neiskvarenog znanja, neiskvareog vina, kao boga raslinja, vinove loze, plodova sezonskog obnavljanja koje glumac dijeli , gospodara stabla (Plutarha) ili onoga koji širi radost u izobilju (Hezioda). On je također načelo životinjske i ljudske plodnosti. Uzimajući u obzir društvene posljedice i oblike njegova kulta on je bio bog prekoračivanja, ukidanja zabrana i tabua, bog oslobađanja i bujnosti.
Hip vila, hip štriga – samostalni projekt Elis Baćac, Pula
Elis Baćac izvodi na izvornom pićanskom dijalektu. Osim nje, u monologu sudjeluju i pićanski stanovnici (izvorni pićanski govornici), i to starije gospođe, od 70 i više godina, koje bi pričale o prošlosti Pićna (na audio-snimci). Monolog je zamišljen kao imaginarni dijalog štrige i vile na temelju usmene i pisane predaje. Naglasak je na pretvaranju i dvoličnosti. Spomenule bi se vile koje su značajne za Istru i štrige koje su značajnije za Pićan, jer Pićan nema vila. Pićanci su nekad bili jako praznovjerni i tu će se vidjeti njihovo praznovjerje. Poanta: Nije sve onako kako se čini. Nekad sam vila, nekad štriga. Prepoznaj koja sam.
Hokus pokus Brijuni – samostalni projekt Nataše Tepše i Davida Petrovića
„Svaki kraj ima svoje legende. One o Brijunima govore kako su Brijuni spašeni djelić raja na Zemlji, odvojen od ostatka svijeta uskom trakom morskog plavetnila. Stvoritelj je dio Zemlje naumio oblikovati prema slici Raja. Tako je nastala Istra, kao vrt obrastao predivnim drvećem i prostranim livadama, koje oplakuje plavo more i poziva ljude sretnom životu. Sve bi bilo tako idilično, da se nije stvorio vrag koji je uništio djelo stvoritelja razrezavši vreću u kojoj je anđeo nosio ostatke neiskorištenog kamenja, te se tisuće kamenih stijena prosulo po Istarskoj zemlji. Rastuženi anđeli su prikupili djeliće Raja preostale među rasutim kamenjemi zaštitili ih morskim valovima. Tako su nastali Brijuni. A anđeli i dan danas lete ponad prekrasnog otočja i štite Brijune od svih zala.“
Somnium tractat - samostalni projekt Maria Gigovića, Labin
Multumedijalni performans započinje prikazom skladnih scena. Na sceni idiličan ples vila. Nakon nekog vremena sve se gasi. Dolazi do općeg zatišja. Glumac pokušava suzbiti bijes, paniku, ali mu ne uspijeva. Opet se sve gasi. Došao je kraj. Nakon nekoga vremena opet sve počinje ispočetke. Vile se bude. Sklad.
Buđenje zmaja istarskog - likovna radionica Ane Ogrizović, Zagreb
„Buđenje Zmaja Istarskog“ obuhvaća izradu Zmaja tokom festivala na način da se svaki zainteresirani posjetitelj i prolaznik može uključiti i doprinijeti svojom intervencijom u izgradnji zmaja. Moguće je sudjelovati samo sitnom, usputnom intervencijom ili kreativnim radom kroz cijelo vrijeme trajanja festivala, kako će odabrati sami posjetioci. Svaka osoba odabrati će svoj način izražavanja i tako istaknuti različitosti koje mogu činiti cjelinu. Zmaj Istarski bio bi mozaik i neka vrsta dnevnika svih posjetitelja Legendfesta.
Završni dio je večernji performance zadnjeg dana festivala, kada bi višemetarski Zmaj oživio, te prošao cijelim gradom u pratnji lampiona, uz razne zvukove zvončića, udaraljki, glasova, šuštanja, ali također i uz bitne momente tišine, naglašavajući magiju oživljenog, animiranog zmaja u kontaktu s publikom do cilja na kojem bi se Zmaj u ritualno spalio.
Postoji legenda o zmaju usnulom u podzemlju Pićna, koji spava već stoljećima, a kojega kroz ovaj festival „budimo“ izgrađujući ga svi zajedno, te on poslijednjeg dana festivala oživi i prošeta gradom.
Budući da je zmaj jedan od najfascinantnijih likova svih mitologija i na neki način postoji u legendama i narodnim pričama svih krajeva svijeta, a također je vezan i uz samu Istru, ritual „buđenja“ zmaja istarskog mogao bi postati prepoznatljivim znakom Festivala.
Vilinska šuma - Centar za kulturu pokret zvuka, Zagreb
Glavna ideja koja se proteže je prihvaćanje svega što nas okružuje, bilo to dobro ili zlo, te težnja za promjenama. Zvuk pucnja u glazbi označava promjenu unutar čovjeka – kad se shvati da se odjednom stvari moraju promjeniti. Nakon promjena slijedi prihvaćanje ( Dobro prihvaća Zlo, Zlo prihvaća dobro, Red Nered, Nered Red, Materijalno Duhovno, Duhovno Materijalno, Ženska energija prihvaća Mušku, Muška žensku... Jin Jang), a zatim zahvalnost. Ideju koja nam je poslužila za inspiraciju svakodnevno pokušavamo primjeniti i u vlastitim životima, a u problematičnim situacijama, okrećemo se se zajedništvu, te timski pokušavamo naći rješenje. Glazba, koreografija, priča, snimka, te daljnji koraci koji slijede (scenografija, kosrimografija, styling) produkt su zajedničkog rada našeg Centra i suradnika.
Legenda o Ružica-gradu - samostalni projekt Mario Gigović, Labin
Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje druga prica u davno je doba bilo vilinsko rocište. Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluèi neki moæni velmoža sazidati tvrdi grad... Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave naðoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetiæi, sada su bili razasuti veliki cavli, prijeteæi da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim carolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leðima prtili daske i grede, posræuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile... Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noæi u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu. Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje. I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.
Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u času kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo. A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.
